JUTRA SA LEUTARA, Jovan Dučić

120,00 рсд

JUTRA SA LEUTARA

Autor: Jovan Dučić

Izdavač:  Ars Libri : Neven, Beograd, 1998

На залихама

Dodaj na listu želja
Dodaj na listu želja

Opis

Veliki breg Leutar koji se diže iznad mog rodnog Trebinja, kao modro platno između neba i zemlje, nosi ilirsko ili grčko ime po reči elifterija što znači sloboda. Sa ovog se brega vidi na vedrom danu, preko mora koje je u blizini, obala Italije. Taj veliki vidogrug, koji nije bio bez uticaja na moj zavičaj i njegove ljude – Beleške o sebi – Jovan Dučić

Knjiga sa podnaslovom “Misli o čoveku” logičan je nastavak zbirke eseja “Blago cara Radovana”. Sadržaj: O mirnoći, O mržnji, O plesu, O ljubomori, O sujeti, O strahu, O razočaranju, O rodoljublju, O karakteru, O uljudnosti

Jovan Dučić

JOVAN DUČIĆ  (Trebinje, 05.02.1871 — Geri, 07.04.1943)  Rođen 1874, u Trebinju, u Hercegovini,* kao i njegovi književni drugovi Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović, propevao je početkom devedesetih godina, pod jakim uticajem Vojislava Ilića. U prvoj njegovoj zbirci Pjesme (Mostar, 1901.) nalaze se motivi, predmeti, osnovni ton, pa čak i rečnik Vojislava Ilića. Kao i Vojislav Ilić, i on voli Puškina i daje nekoliko prevoda iz njega (Bahčiserijski šedrvan i Galub, 1900; Andželo, 1901;125 Cigani, 1902; Kavkaski sužanj, 1905). Ali Dučić, jedan od najgipkijih i najevolutivnijih duhova srpske književnosti uopšte, nije se na tome zaustavio. Otkako je 1899. otišao na stranu, u francusku Švajcarsku i Francusku, on je došao u školu modernih pesnika francuskih, naročito Albera Samena i Anrija de Renjije, i ubrzo se pokazao ne kao dobar đak no kao samostalan stvaralac.

Njegova poezija do 1901. bila je više opisna, u najboljem slučaju poezija šumova i zvukova. Ljubav je bila glavno osećanje koje je pevao u toj svojoj mladićkoj lirici, i nekoliko iskrenih, osećanih, neposrednih pesama koje je tada ispevao, idu u njegove najbolje pesničke proizvode. Docnije, sve to mu je počelo izgledati naivno, početničko, nedovoljno umetničko, i on se sav okreće „umetnosti radi umetnosti“, umetnosti rafinisanoj i idejom i formom, poeziji formalne lepote i simbola. Druga sveska Pesama (Beograd, 1908), u kojoj ima izmenjenih pesama iz zbirke od 1901, pokazuje koliki se preokret napravio u njegovom pevanju. Forma mu sada izgleda važnija od sadržine: „Forma u pesmi može često da zameni sve drugo…“ Pesnik je za njega „kabinetski radnik i učeni zanatlija na teškom poslu rime i ritma…“ „Sve je do toga kako se nešto reče…“ On hoće da u svoju poeziju magle i senki unese što ređe osećaje, što suptilnija osećanja, trudi se da uhvati one suptilne veze koje vezuju dušu čoveka sa dušom stvari, ljudski život za vasionski život, da mesto opštih i prostih ideja dâ više poetske simbole. On pati od straha da ne bude dovoljno otmen, da njegova poezija ne liči odveć na poeziju drugih pesnika. On poeziju shvata kao neku vrstu primenjene metafizike, nerado opisuje spoljni svet i opšta ljudska osećanja, no, u težnji „da se od čisto spoljnih fakata približi događajima duše“, obdelava „tananu poeziju simbola“, „metafiziku osećanja“.

Sve to, odista, nije banalno, bar u dosadašnjoj srpskoj književnosti; u toj poeziji ima mnogo otmenosti, sklada i finoće, ali to ugušivanje sopstvenih osećanja, izokretanje svoje prirode, želja biti drugači od ostalih, strah od iskrenosti i prirodnosti, traženje simbola pošto-poto, isključivo staranje o efektima koji se postizavaju kombinacijama reči i glasova, sve to čini utisak nečega hladno usiljenog, ukočeno otmenog, i katkada gotovo prelazi u manirizam.

Žrtvujući katkada smisao, jasnost, iskrenost, svoje intimne pesničke osobine, Dučić se usavršio u formi kao niko do njega. Mada mu slikovi nisu svagda pravilni, on piše vanredno izrađenim stihom, uglađenim, utančanim, sa obiljem slika i bogatstvom reči, pokazujući se kao majstor u reči. Njegovi fluidni, živopisni, sjajni stihovi idu u najbolje stvari koje je srpska poezija dala. Stil je uopšte njegova najveća osobina, i to se vidi najbolje na njegovoj prozi, na putopisima (Pismo iz Ženeve, 1908; Pismo sa Alpa, 1906; Pismo s Jonskoga mora, 1911) i književnim impresijama (o Vojislavu Iliću, 1902; o Borisavu Stankoviću, 1907; o Miloradu J. Mitroviću, 1911; o Petru Kočiću, 1912; [o Isidori Sekulić, 1914]). Ti putopisi su često fantastični, a književne slike su više pesničke impresije, književni vezovi, sjajna stilska razvijanja povodom jednog pisca. Ali to je pisano nečuveno sjajnim, bleštavim stilom, bogatim rečnikom i retkim figurama, sa mnogo duha i gracije, sa toliko literature da čitalac ostaje zasenjen. Njegovi putopisi su najknjiževniji i najbolji posao svoje vrste u srpskoj književnosti. Pesnik vrlo velikog talenta čije razvijanje još nije dovršeno, pisac prvoga reda koji još nije kazao svoju poslednju reč, Jovan Dučić je jedan od tvoraca u današnjoj poeziji srpskoj a u prozi jedan od najvećih srpskih stilista. Jovan Skerlić: „Istorija nove srpske književnosti“

                                                            …

Autor Dučić, Jovan Autor Dučić, Jovan Naslov Jutra sa Leutara : reči o čoveku / Jovan Dučić Vrsta/sadržaj tыpe of material knjiga Jezik srpski Godina 1998 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Ars Libri : Neven, 1998 (Ćuprija : Rotoprint) Fizički opis 134 str. ; 20 cm Zbirka Biblioteka Knjiga u džepu ; knj. 2Napomene Tiraž 1000.

Dodatne informacije

Autor

Godina

Izdavač

,

Jezik

Nova/Polovna

Povez

Stanje (ocena od 1 do 5)