PESME, Desanka Maksimović

300,00 рсд

PESME

Autor: Desanka Maksimović

Zbirka Biblioteka Reč i misao 186

Izdavač: Rad, Beograd, 1964

Nema na stanju

Dodaj na listu želja
Dodaj na listu želja

Opis

Desanka Maksimović

DESANKA MAKSIMOVIĆ (Rabrovica, 16.05.1898 — Beograd, 11.02.1993) Desanka Maksimović je rođena 16. maja 1898. godine u selu Rabrovici kao najstarije od osmoro dece Draginje, poreklom iz poznate svešteničke porodice Petrović i Mihaila Maksimovića, učitelja. Ali Desankine uspomene na detinjstvo, toliko prisutne u njenoj poeziji, odnose se upravo na Brankovinu u koju je otac premešten nakon njenog rođenja, i gde je završila prva tri razreda osnovne škole. Očeva promena službe odvela je porodicu u Valjevo 1908. godine gde će buduća pesnikinja završiti i osnovnu školu i gimnaziju. Književnost joj je predavao Sima Pandurović, koji je primetio njen talenat i podržao afirmaciju, ali su gimnazijski dani ubrzo prekinuti Prvim svetskim ratom. Posle položene mature Desanka je na Filozofskom fakultetu u Beogradu upisala studije uporedne književnosti, istorije i istorije umetnosti. Prve stihove objavila je u časopisu “Misao” 1920. godine, a najbolje je primljena pesma “Strepnja” da bi kasnije postala saradnik i drugih književnih časopisa. Pri kraju studija radila je u obrenovačkoj privatnoj gimnaziji, a nakon diplomiranja 1923. godine bila postavljena za suplenta Treće ženske beogradske gimnazije. Sledeće godine publikovanja je njena prva zbirka jednostavnog naziva “Pesme”. Kako je tokom studija ispoljila interesovanje za književnost drugih zemalja, u prvom redu Francuske, kao stipendista francuske vlade boravila je u Parizu. Nakon ovog iskustva postavljena je za suplenta Učiteljske škole u Dubrovniku gde je bila zapažena i cenjena, te će ovaj grad zauvek imati njenu naklonost. Posle dolaska u Beograd 1926. godine radila je u ženskoj gimnaziji sve do početka Drugog svetskog rata. U međuvremenu pojavile su se zbirke pesama i pripovedaka: “Vrt detinjstva”, “Zeleni vitez”, “Ludilo srca”, “Srce lutke spavaljke”, “Kako oni žive”, “Nove pesme”, “Raspevane price”… Stradanje srpskog naroda opevala je u čuvenim rodoljubivim pesmama “Srbija se budi” i “Spomen na ustanak” i najsnažnijoj svojoj pesmi te vrste nadahnutoj kragujevačkom oktobarskom tragedijom “Krvavoj bajci”. U posleratnom periodu izdvajaju se knjige: “Pesnik i zavičaj”, “Miris zemlje”, “Govori tiho”, “Tražim pomilovanje”, “Nemam više vremena”, “Pisma iz Norveške”, “Letopis Perunovih potomaka”, “Ozon zavičaja”, “Slovo ljubavi”… Pesničkim vrhuncem Desanke Maksimović smatra se zbirka poezije “Tražim pomilovanje” gde u lirskoj rasparavi sa Dušanovim zakonikom pesnikinja zastupa sve kategorije ljudi, između mnogih i svoje brankovačke zemljake.
Za stvaralački rad dobijala je najviša državna priznanja i nagrade i postala redovni član SANU. Desanka Maksimović je umrla 11. februara 1993. godine u Beogradu, a sahranjena je u Brankovini. Bogato, duboko emotivno i misaono delo, jednostavnog pesničkog izraza, uvrstilo je Desanku Maksimović u red naših najomiljenijih pisaca. Brankovina kao stalno nadahnuće zauzima visoko mesto u njenoj poeziji i odslikana je najlepšim bojama — bojama zavičaja – Dragana Lazarević Ilić

POEZIJA DESANKE MAKSIMOVIĆ

Desanka Maksimović je bila pesnik, pripovedač, romansijer, pisac za decu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika. Njena poezija, pripovetke, romani, knjige za decu prevođeni su na mnoge jezike, a pojedine njene pesme nalaze se u antologijama poezije raznih naroda. Više puta je nagrađivana našim najvišim književnim nagradama. Prvo priznanje dobila je 1925. nagradom za pesmu “Strepnja” na konkursu časopisa “Misao”. Bila je član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1959. god. Desanka je bila od onih priroda u kojima se još u detinjstvu zametne ljubav koje se do kraja života ne odriču. Jer, sve u Desanki je pesničko: i reč, i odnos prema svetu, i filozofija. Reklo bi se čak da ništa drugo nije mogla biti do to što jeste. Sve što je napisala, napisala je srcem. A to njeno srce otvoreno je uvek i svuda, svemu i svakome.

Prva Desankina pesma bila je o zalasku sunca. Sunce odlazi, a sve, i ljudi i priroda, pružaju prema njemu ruke i dovikuju-nemoj otići, ostani… Tada je imala 14 godina. Sedela bi obično na nekom panju i pisala. To je bio njen pesnički atelje. Sa 14 god. se ne može stvoriti čudo, ali se može osetiti miris zemlje. Može se doživeti noć, čuti ćuk. Može se zaspati na pokošenoj livadi i zapisati prva “ljubavna” reč. Sa 14 god. može se znati istorija i upoznati ratnik. A tu, u Brankovini, imalo je šta i da se vidi i da se čuje o istoriji. Sa 14 god. mogla se doživeti samoća, i strah.Prve ocene Desanka Maksimović je dobila u Valjevu, od drugova iz gimnazijskih klupa. Čitala im je, a oni su je hrabrili i proricali joj blistavu budućnost.

Njena pesma je uvek bila sigurna streha i zaklon svakome ko je obeležen osećajnošću, uskraćen za nešto, ugrožen. Retko je koji pesnik u nas kao Desanka Maksimović još za života stekao ime i ugled i zadobio toliku naklonost, poštovanje i privrženost brojnih čialaca. Desanka Maksimović nema drugu biografiju sem književnu, ni drugog poroda sem pesama. Onaj ko je čitao njene pesme upoznao je ne samo njenu dušu i njeno biće, već i dušu naroda iz kojeg je potekla. Mnoge njene pesme su poziv ljudima da budu dobri, plemeniti, ponositi, postojani, da poštuju ljude drugačijih načela i uverenja, boja i vera, pozivala ih da proslave i tuđeg sveca, da uvažavaju neistomišljenike, da budu strogi prema svojima kao što su i prema tuđim manama. Od svih vrednosti u životu ona je posebno isticala slobodu, odanost, hrabrost, dobrotu i nekoristoljublje.

Za razliku od mnogih liričara, naročito novijeg doba, koji su svaki komplikovaniji pesnički problem rešavali i složenijim sredstvima, naša pesnikinja je uvek išla za tim da najjednostavnijim i najprečim putem dopre do takvog zamućenog i skrivenog jezgra kakvo je ljudska bespomoćnost pred tajnom.

Ma koliko bile raznolike i neujednačene sve Desankine pesme istovrsne su, istim glasom ispevane. Melodija njene poezije je sestra govorne melodije. Otkriva ćitavo obilje novih aliteracija i rima, koje i kada nisu izmešane sa poznatim, u kontekstu nekako zazvuće poznato; skoro uvek su nekako prirodno na svom mestu. Desankina poezija saopštava o ljubavi, prenosi impulse mladosti.Ljubav je vodič u svet, učitelj duha. Bog o kome i kome peva Desanka Maksimović, prisutan je svuda i nigde ga nema; on je milosrdan i ravnodušan; prisan i neuhvatljiv; ispovednik i stranac. On nije sabran u jednu žižu, već je rasut u hiljadu mogućnosti, a pesnikinja nam saopštava da svaka od njih može biti, ili jeste prava. Sve te suprotnosti se usklađuju u ljubavi.

Lirika Desanke Maksimović se od samog početka doživljavala kao čista ispovest srca, što je i sadržano u stihu “Ja sam lovac srca svoga rođenog”. Njeno osnovno pesničko geslo je da poezija treba da bude razumljiva, jasna, iskrena, otvorena prema čoveku i životu, da izvire iz njih.

U kasnije dane lirika Desanke Maksimović dobila je svoju patinu, kao i njena rascvetana priroda u jesen, koja se u ovu liriku sve više uvlači. Njena poezija je dobila ono što vreme ljudskim motivima nameće: smirenost u nemirima, utišanost u akcentima. Godine ova pitanja neizbežno donose.Da li tražiti odgovore na njih? Ne tražiti nenalazivo, tj. pomiriti se sa zakonima. Tražiti ga i ne naći znaći neizbežnost kraja bez novog početka. Misao Desankina pred krajem, sluteći ga već, je samo konstatacija neobilaznoga i samim tim odricanje da se bilo kuda okolo prođe. Ona kao ptica šćućureno ćuti i čeka ono što doći mora. Prirodno i jednostavno je pevala o životu i sada tako peva o smrti.

PODELA POEZIJE DESANKE MAKSIMOVIĆ

Sve pesme Desanke Maksimović su razvrstane u sledeće pesničke krugove:

1. Intimističke pesme su najprisutnije u Desankinoj poezije, naročito s početka njenog stvaranja. To su pesme o mladosti, čežnji, samoći, devojačkoj strepnji i strahu od onoga što bi moglo ubiti iluziju o čistoj, idealnoj ljubavi.One su ostvarenja iz pesničkih knjiga “Pesme” i “Zeleni vitez”, u kojima je puno izvornih osećanja i devojačkog bezazlenstva. Strepnja, često prisutna, dolazi od neizvesnosti da se san o nekom ko je predmet čežnje ne sruši nekim novim saznanjem. Zato pesnikinja traži da ljubav ostane iluzija, snevanje, iščekivanje i strepnja. Svaki dodir i susret ponešto bi oduzeli takvoj idealnoj slici voljenog, ljubav bi, time, bila umanjena.

2. Pesme o zavičaju i svetu u njemu. Desanka Maksimović je jednoj od svojih pesama dala ime “Pesnik i zavičaj”. Pesnik i zavičaj? Šta je to zavičaj pesnikov? Da li je to vinograd, negde u Brankovini, u kome je jedna devojčica “pobeđivala svoj strah”, slušajući noćne jauke slavuja i ćukova, kukavica i sova, osećajući prve pesničke klice u sebi? Ili je to prvi zalazak sunca u đačku svesku unet? Ili prva knjiga pročitana u sunčanoj učionici seoske škole što miriše na jabuke i hleb iz đačke torbice? Ili trenutak kad se shvatilo da mnogo štošta u životu nije baš onako kako se u dečijoj mašti doživljavalo, već ima druge, krupnije i grublje dimenzije i značenja? Zavičaj je sva patrijarhalnost pesnikinje, ljudi, jezik, proplanci, zvuci i slike. Zavičaj je zagrljaj koji utopljava, raznežuje, odmara. Zavičaj je i potresna balada o seljakovoj smrti. Desanka Maksimović se obraća zavičaju kao čoveku: neposredno, prijateljski, i ljudski. Nije važno da li peva o čežnji, tugovanju, smirenosti, nežnosti, radovanju, prva reč u susretu sa zavičajem uvek joj je ljubav.

3. Pesme o prirodi kao idealnom i beskrajnom vrtu. Drugi prilaze prirodi sa osećanjem uznemirenja, sa izvesnim strahopoštovanjem, sa mističnom idejom o zagonetki, sa jednim divljenjem koje je u isto vreme i obožavanje. Desanka ide u prirodu sa punim poverenjem, sa mirom u duši, predano, intimno, ne kao što se prilazi vrlo moćnome nego kao što se ide vrlo dragome. Priroda za nju je lepota, radost, sloboda. Jednom rećju, poezija Desanke Maksimović je poezija prirodnoga.

4. Pesme o rodoljublju i socijalnim motivima. Rodoljublje Desanke Maksimović nosi u sebi mnogoznačni smisao, a iskazuje se kao iskrena ljubav prema predelima zavičaja, prema epskoj prošlosti koju su obeležile bitke i bune, podvizi i junačke pogibije, prema jeziku. Ona peva o slobodarstvu i nepokorstvu predaka, o njihovoj odanosti zemlji, veri i običajima, ognjištu, peva o vrlinama svoga naroda. Zbog ovoga, njeno rodoljublje podrazumeva i Brankovinu, staze i proplanke, reke i livade, nebo i pticu nad gorom, igre i smeh dece u slobodi, veru i jezik, pretke i potomke, istoriju, sve priče i pesme…

5. Pesme o životu, prolaznosti i smrti. Misao o prolaznosti, koja prati sve što živi, oduvek je bila prisutna u Desankinoj poeziji, ali sa starenjem i godinama stvaranja postajala je sve učestalija. Nekada je dolazila spontano, a kasnije kao opsesija koja nastanjuje ne samo pesme već i knjige “Nemam više vremena”, “Ničija zemlja”. Sve počinje da liči na jedno veliko spremanje pred konačan odlazak; sve ima oblik opraštanja i potpunog mirenja sa onim što će doći.

6. Pesme o detinjstvu. Desankino poetsko i prozno delo za decu je obimom i sadržajem, lepotom i značajem takvo da zaslužuje poseban osvrt, pa ga ovom prilikom nećemo razmatrati.

7. Pesme o čovekoljublju. Čovekoljublje i bezgranična dobrota Desanke Maksimović oduvek su bili prisutni u njenoj poeziji, osobito kada su u pitanju deca i jednostavan, otvoren i običan svet, čovek ovog podneblja. Međutim, njen humanizam i otpor tiraniji i svemu što je nametnuto, do posebnog izražaja došli su u zbirci nalik na veliku poemu “Tražim pomilovanje”-  Znanje.org

Autor Maksimović, Desanka, 1898-1993 Autor Maksimović, Desanka, 1898-1993 Naslov Pesme / D. Maksimović Vrsta/sadržaj tыpe of material poezija Jezik srpski Izdanje [1. izd.] Izdavanje i proizvodnja Beograd : Rad, 1964 (Beograd : Beogradski grafički zavod) Ostali autori Čolak, Tode, 1931-1990 Fizički opis 136 str. ; 19 cm Zbirka Biblioteka Reč i misao ; kolo 8, knj. 186 Napomene Tiraž 30.000Str. 133-[137]: Desanka Maksimović / Tode Čolak.ISBN (Karton)

Dodatne informacije

Autor

Godina

Izdavač

Jezik

Nova/Polovna

Povez

Stanje (ocena od 1 do 5)